Nije recept. Gorko slatka sarma.

Ovo nije recept nego dokumentiranje djelomično uspjelog eksperimenta. Što se može s radičem osim jesti ga kao salatu? Kupusast je, tvrdih listova. 

Mora se moći još nešto, zaključujem. Zbog gorčine koju termička obrada može smanjiti. Guglam.
Talijani ga jedu s tjesteninama. Nađe se ponekad u društvu pancete. Uglavnom je predjelo ili prilog.
Što se sve mota u listove radiča?
Svašta, naravno.
Super, da vidim što imamo doma... 

To sve... ...a meso je svinjski kare, začinjen svim i svačim, u komadićima. 

Mrkva i batat su slatki, idu na kuhanje. 

Meso na tavu. 

Radič blanširam u ključaloj vodi i solim. To neće ubiti gorčinu, samo će omekšati listove. 

Mrkvu i batat pretvaram u pire. Poriluk pirjam i podlijevam temeljcem, a sa strane još kuham šalicu riže.
Sarmice motam ovako... 

Evo ih. 

Riži ipak nema mjesta unutra.
Poslužit će kao prilog uz ostatak mesa s tave.

Dodajem još poriluka po sarmicama, a ostatak mesa po lopticama riže koje prelijevam umakom od pečenja. 

Ostatak kuhane mrkve i sirovog radiča je jestiva dekoracija. 

Boje su lijepe i većina je toga mnjam (zasebno), no izostaje dojam sarmi svojstvene “sljubljenosti” sastojaka. Sarma je svejedno, nije li?